Od kada postoji čovjek, postoji i njegova duboka povezanost sa biljkama. Mnogo prije savremenih apoteka i laboratorija, ljudi su u prirodi tražili hranu, snagu, olakšanje i podršku zdravlju.

Arheološki nalazi ukazuju na to da je čovjek još u kamenom dobu prepoznavao i koristio različite biljke. U ostacima naselja iz mlađeg kamenog doba pronađeni su: Mak, Anđelika i Kim. U drevnoj Mesopotamiji pominjali su se: Susam, Kardamom, Mirođija, Timijan i Šafran. Za stare narode nije postojala jasna granica između hrane, začina, ljekovitog i obrednog bilja. Biljka je istovremeno hranila tijelo, oplemenjivala ukus i miris jela, lijecila povrede...

Jedan od najpoznatijih poznavalaca biljaka starog svijeta bio je Pedanije Dioskurid, koji je, još u prvom vijeku, opisao više od 600 različitih biljaka. Tokom srednjeg vijeka znanje o biljkama čuvalo se u manastirima i starim medicinskim zapisima. Zahvaljujući travarima, monasima, apotekarima i običnim ljudima, ono je preživjelo vjekove.

Zato prirodu često nazivamo Božjom Apotekom.

U jednoj livadi, šumi ili na kamenitim crnogorskim obroncima skriva se čitav svijet mirisa, boja i dragocjenih biljnih sastojaka. Ipak, ta apoteka ne otvara svoja vrata onome ko joj prilazi površno. Biljku treba pravilno prepoznati, znati kako i kada ubrati, koji se njen dio koristi, kako se suši i čuva, ali i kada njena upotreba nije preporučljiva. Priroda jeste darežljiva, ali od nas traži znanje, mjeru i odgovornost.

Moje ozbiljnije interesovanje za ljekovito bilje nije počelo iz puke radoznalosti.

Počelo je onda kada se razbolio član moje porodice. I kada konvencionalna medicina nije pružala puno nade.

U takvim trenucima čovjek počinje da traži odgovore, pažljivije sluša iskustva drugih, i primjećuje ono pored čega je ranije prolazio, ne obraćajući dovoljno pažnje.

Tada sam počela dublje da proučavam biljke i njihovu tradicionalnu upotrebu.

Tek tada postajem istinski svjesna koliko sam blagoslovena što živim u Crnoj Gori, zemlji čije planine, livade i šume čuvaju neprocjenjivo bogatstvo ljekovitog, samoniklig bilja. Što sam više čitala i učila, sve sam jasnije shvatala koliko je biljni svijet složen i zadivljujući.

Biljke više nijesam posmatrala samo kao ukras naših livada i planina, već kao vrijedan dar koji treba upoznati, poštovati i sačuvati.

Danas nam nauka omogućava da proučavamo sastav biljaka i bolje razumijemo njihovo djelovanje. Istovremeno, narodna tradicija čuva dragocjena zapažanja generacija koje su živjele mnogo bliže prirodi nego mi danas. Najveća vrijednost nalazi se u pažljivom povezivanju ta dva svijeta, dakle, iskustva predaka i provjerenih savremenih saznanja.

Ljekovito bilje ne treba predstavljati kao čarobnu zamjenu za ljekara ili propisanu terapiju. Ono može biti dio promišljene brige o sebi, uz pravilan izbor i savjet stručnog lica, naročito kod hroničnih bolesti,kod trudnoće, kod upotrebe lijekova ili kod liječenja djece. I prirodni sastojci mogu imati snažno djelovanje, kontraindikacije i međusobne interakcije.

Herbal Montenegro je "poziv" da ponovo upoznamo prirodu koja nas okružuje. Da naučimo da razlikujemo biljke, da ih beremo odgovorno, koristimo pravilno i čuvamo staništa na kojima rastu. Jer, Božja Apoteka nije samo mjesto iz kojeg uzimamo. Ona je nasljeđe koje smo dužni da zaštitimo.

Možda najveća čudesna moć bilja nije samo u onome što ono može da pruži našem organizmu. Možda je njegova moć i u tome što nas vraća prirodi, strpljenju i mudrosti naših predaka. Uči nas da zastanemo, pažljivije pogledamo svijet oko sebe i shvatimo da se ponekad veliko bogatstvo krije upravo u onome što nam je cijelog života bilo nadohvat ruke.

Zadatak i misija "Herbal Montenegro"

Ako znanje o ljekovitom bilju ne prenesemo budućim pokoljenjima, nećemo izgubiti samo stare recepte i nazive biljaka. Izgubićemo dio porodičnog pamćenja, iskustvo naših predaka, i svijest o bogatstvu koje raste oko nas.

Zato je važno da na svaki odgovoran način ostavljamo pisani trag: da bilježimo narodna imena biljaka, mjesta na kojima rastu, vrijeme sakupljanja, način čuvanja i iskustva njihove tradicionalne upotrebe. Takve zapise treba upoređivati sa pouzdanim savremenim saznanjima, dopunjavati ih i otvoreno dijeliti sa drugima. Knjige, porodične sveske, fotografije, herbarijumi, radionice i digitalne zbirke mogu postati most između generacija.

Na nama je da sačuvamo i biljke i priče o njima. Ako danas zapišemo ono što znamo i podstaknemo druge da uče, buduća pokoljenja neće morati da počinju od početka. Naslijediće ne samo podatke, već i poštovanje prema prirodi, svijest o njenoj ranjivosti i želju da Božju Apoteku čuvaju, proučavaju i koriste mudro.

Magistar nutricionizma i zdravlja Sibela Maslovarić